Letu avioni

Kad slušam Letu štuke, ja čujem isti talenat koji sam čuo prije dvadesetak godina pred Steleksom, istu radost rimovanja i ljubav prema pjesmi, ali sad je sve drugačije i nikad nećemo znati kako dobro je moglo biti…

Prije nekih dvadesetak godina, imao sam potrebu za tzv. samoizražavanjem, te sam u tom smislu svirao u grupi. Pored uobičajenih kasnopubertetskih rock'n'roll fantazija o seksu i mijenjanju svijeta, moja glavna motivacija je bila vezana za to što sam bio napisao nevjerovatne količine poezije koju niko nije htio da čita, a kamoli da objavi, pa sam ih upotrebljavao kao tekstove. Ti tekstovi su bili dovoljno zakukuljeni i zamumuljeni da mogu sakriti gotovo savršeno odsustvo značenja i smisla, ali smo mi strašno vjerovali u svoj projekat.

Neke od najljepših trenutaka svog života proveo sam na probama u prostorijama mjesne zajednice na Grbavici, tri gitare priključene na isto pojačalo od 30W, a bnjara lupa, pažljivo, po mom koferu za gitaru, jer bubnjeva nema. Ali poslije smo vježbali u pokojnom Steleksu, a menadžer nam je, jarane, bio lično Seljak, počasni doživotni predsjednik Steleksa. Otud je prvi koncert bio u Steleksu (gdje je naš bnjara bio toliko pijan da je u jednom trenutku pobrkao pjesme, što niko nije primijetio), a potom smo svirali kad god smo mogli, što nije bilo često, na nekolikim fakultetima i brucoškim večerima. Postajali smo sve ozbiljniji: prosječna dužina pjesama je skočila sa tri do osam minuta – jedna je trajala dvanaest i imala je četiri stava, k'o gudački kvartet. Bio sam primoran da vježbam gitaru, a bogami i pjevanje. Čak smo i u stanu izvjesnog Nedima (ja mislim), koji je imao četvorokanalnu miksetu, snimili i demo-snimke. Sa izvjesnom nostalgijom se sjećam trenutka kad je, dok sam ja u mikrofon prosipao svoja komplikovana osjećanja, Nedimova stara majka otvorila vrata Nedimove studija i sobe – i rekla: “‘Ajde, sine, na ručak”, zbog čega smo morali sve ponovo da snimamo.

Elem, negdje 1987., Seljak je organizovao koncert na otvorenom, takorekuć festival, na kojem je ispred Steleksa trebalo da svira više grupa, a mi smo, kao najveće, šatro, zvijezde trebali da sviramo zadnji i najduže. To je sve počelo predveče, bilo je puno bendova i sve je išlo kako treba, uprkos uobičajenim problemima: razglas koji krči, odsustvo publike itd, ali ja se ne sjećam nijednog benda osim prvog, po imenu Cigla, u kojoj su svirali trinaestogodišnjaci (na čelu sa braćom Kreševljaković) i benda koji je počeo negdje u sumrak i koji nas je oborio sa (od kafe, pive i treme) klecavih nogu.

Oni su bili gimnazijalci, svirali su sa strašću i energijom koji su nas prenuli iz pretkoncertne tuposti; pjesme su imale oblik, rime su bile prirodne i pamtljive, žgoljavi pjevač je pjevao sa vjerom u ono što je imao da kaže (što nije bio moj slučaj) – stali smo mirno i slušali. Kad su odsvirali svoje dogovorene četiri pjesme, ubijedili smo ih da sviraju još, a oni su nastavili i bili su odlični zato što ih je ponijelo. Kad smo došli na red, već je bilo kasno i nakon neke četiri stvari došli su drotovi i prekinuli koncert – bilo je prošlo devet sati, buka se pronosila niz Miljacku pa su se nizvodni radni ljudi i građani požalili organima. U trenutku kad su organi stigli, ja sam bio na koljenima, unesen u svoju gitaru, a iznad krošnji drveća blještao je ljetni mjesec. Poslije sam se, u decembru, zaljubio, zbog čega je iščezla potreba za samoizražavanjem, pa smo se raspali, da bi se, par godina nakon toga, raspalo i sve ostalo.

Grupa koja me je te davne 1987. impresionirala zvala se Letu štuke (što je jedno od najboljih imena u historiji južnoslavenskog rock'n'rolla), a svega sam se sjetio na putu od Sarajeva do Splita, dok sam slušao njihov prvi, jedini i izvrsni CD izdan prošle godine. Slušajući nekidan pjesmu Kao na zapad, koju su svirali još pred Steleksom, prisjetio sam se onog što sam tad osjećao – da pred nama: pred mojim bendom i prijateljima, pred Štukama, pred Sarajevom, možda čak i pred svijetom, stoji mogućnost bolje budućnosti. Sve je, naravno, ispalo mnogo gore nego što smo mogli zamisliti. Na CD-u, u Kao na zapad, Dino Šaran pjeva “Sve se djevojke spremaju i čekaju/Još jedan poziv na rat”, ali se ne mogu sjetiti da li je to znao i pjevao još pred Steleksom.

Jurcajući ruševnim, uskim putevima od Splita nazad prema Sarajevu, dok mi je sunce zalazilo za leđima, a na horizontu se uprkos sumraku bijelile planine, shvatio sam da nije problem to što ništa nije kao što je nekad bilo, nego to što znam kako je nekad bilo. Čini mi se da znam kako je original izgledao, kako je bilo na počecima – znam da su putevi bili bolji, da pored puta nije bilo planina smeća, a kamoli srušenih i izrešetanih kuća. Kad pogledam ovo sada, sve optočeno naslagama vremena i historije, ljudi oklopljeni patinom katastrofe, još uvijek vidim prošle originale, život koji nikad nije bio čist i savršen, ali je bio dovoljno neoštećen da bi ostavio mogućnost promjene i napretka. Nekad su putevi prema moru bili jednako uski, ali je postojala mogućnost proširenja. Nekad su vodili na more, gdje je postojala mogućnost skontavanja na plaži, uz mjesečinu i raštimanu gitaru, a sad vode u drugu državu čiji je narodni heroj Ante Gotovina. Kad slušam Letu štuke, ja čujem isti talenat koji sam čuo prije dvadesetak godina pred Steleksom, istu radost rimovanja i ljubav prema pjesmi, ali sad je sve drugačije i nikad nećemo znati kako dobro je moglo biti.

Često se misli da ja volim da budem nostalgičan, ali to mi nije ni na kraj pameti. Radi se o tome da je neophodno prepoznati da nije uvijek ovako bilo, niti su procesi, psihološki ili politički, koji su doveli do ovog groznog stanja prirodni. Jednostavno, nije moralo ovako biti. Ne radi se, dakle, o tome da nam je nekad bilo dobro, nego da smo nekad mislili – često uprkos prisutnoj stvarnosti – da nam je moglo biti bolje. Prošlost tako nije depozit boljeg života nego polazna tačka za utopijsko zamišljanje budućnosti. A za tako nešto su neophodni bendovi kao što su Letu štuke, ljudi koji nisu, uprkos svemu, zanemarili svoj talenat, niti su u prošlosti zaturili vlastitu budućnost.

Aleksandar Hemon